Dragi Deda Mraze, pošto smo odavno skrenuli sa staze, pitam se hoćeš li nas uopšte naći ove godine? Hoćeš li uslišiti i naše male želje, željutke, željice, željomrvice, da imamo osnovno… lebac, vodu, struju, malo slaninice i papričice…
Vozi pravo, pa levo, pa desno, pa opet desno, pa ujedinjeno… to nema pravac, pa opet skreni levo i opet malo desno i tu smo… izgubljeni i mi, a ako nas nađeš-bićeš i ti! Nagledaćeš se svega… gladnih, jadnih, besnih, prodanih, tužnih, osramoćenih, beskrupuloznih, potčinjenih i onih sa balkona, lažnih i iskrenih, đavola i anđela…Plašim se da ovo još nisi video…
Ali Deda Mraze, osetićeš ovde, ako stigneš do nas, mnogo humora protiv umora, nervoze i stresa, jer mi smo navikli da se branimo na razne načine-samo nama znane…
Dragi naš Deko Mraze, svrati, za kaficu i čašicu će se naći, penzosi te možda mogu ugostiti i sa nečim obilnijim, kod mlađanih školovanih ljudi, koji nemaju političke veze, leđa i čuvare ne svraćaj- tamo se nećeš leba najesti…
Pazi dok putuješ da ti se sanke ne izvrnu, putevi su jako loši, (mada javljaju stalno da su završeni), ponesi nam malo i maraka-onih nemačkih, molim te… nemoj one male džakove, nego XXL, nemoj da si EVROPEJAC!
Toliko od mene Deko Mraze, pazi da ne skreneš sa staze, ne oklevaj, ne dremaj, već MARKE SAD SPREMAJ!