Plastične operacije – za i protiv

Pretpostavlja se da se godišnje više od 3.000 Srba podvrgne plastičnim operacijama. Najčešće se povećavaju grudi, koriguje nos, isisava masnoća iz tela i uklanjaju podočnjaci

Razlozi za operaciju
Kozmetičke operacije postale su, ne samo u Americi nego i kod nas, sasvim uobičajne. Ipak, Amerikanci i dalje u njima prednjače – takvim operacijama godišnje se kod njih podvrgne više od 10 miliona ljudi.
Kao i svaki drugi operativni zahvat, plastične operacije nikad nisu potpuno bez rizika. Iako je svaki pacijent pre podvrgavanja plastičnoj operaciji razgovarao sa svojim hirurgom o mogućim rizicima vezanim za fizičko zdravlje, postoje još neki povezani rizici koji se najčešće ne spominju.
Po pravilu, ljudi koji idu pod nož u potrazi za boljim izgledom verovatno pate od nekog ličnog nezadovoljstva. Povezano s tim postavlja se pitanje donosi li kozmetička hirurgija ikakve koristi za mentalno zdravlje pojedinaca. Reklame i promocije, osim što nude veće grudi i veće zadovoljstvo životom, obećavaju, osim fizičkog i psihički lifting. Većina veruje da će im plastične operacije povećati samopouzdanje i poboljšati odnos prema sopstvenom telu. Jer u protivnom, operacija bi bila bacanje i novca i vremena.

Važno je mentalno zdravlje
Rezultati nekoliko različitih istraživanja kojima se pratio uticaj plastičnih operacija na mentalno zdravlje dali su iste zaključke. Možda te i neće iznenaditi, ali prema njima pacijenti koji su se podvrgli plastičnoj operaciji nemaju bolju sliku o sebi i svom telu. Čak 18 odsto dama koje su se podvrgle plastičnim operacijama uzimaju neke lekove kojima leče psihička stanja, najčešće antidepresive. Kao poređenje, samo pet odsto osoba koje se nisu podvrgle plastičnoj operaciji uzima iste lekove.

Rezultati?
Mnoga istraživanja pokazala su kako većina pacijenata nakon operativnog zahvata bude zadovoljna rezultatom operacije, a njom se zaista često povećava i samopouzdanje.
Međutim, ono što danas uznemirava javnost jeste istraživanje kojim se povezuju plastične operacije s kasnijim nezadovoljstvima telom i psihom – koje ostaje isto kao i pre operacije, kao i s postotak samoubistava žena koje imaju implatante. Veoma je važno da se dobro utvrdi da li žene koje se podvrgavaju plastičnim korekcijama imaju neke psihičke poremećaje od ranije, koje hirurzi ne primećuju ili ih jednostavno ignorišu ili je u pitanju samo kompleks i želja da se telo dovede do perfekcije kako bi se povećalo samopouzdanje.

Umišljena ružnoća
Još jedno stanje koje je uobičajeno kod ljudi koji se podvrgavaju plastičnim operacijama jeste “umišljena ružnoća”. Pacijenti su opsednuti jedva primetnim ili čak nepostojećim nesavršenostima u njihovom fizičkom izgledu, a ispada kako je “umišljenom ružnoćom” pogođeno više ljudi nego što se sumnjalo. Tri četvrtine ljudi sa simptomima “umišljene ružnoće” traže pomoć plastičnog hirurga ili neki dermatološki zahvat. Plastična operacija je za te ljude retko korisna, a često pogoršava simptome. Ako su zadovoljni tim delom tela, što se ne događa često, svoju zabrinutost prebacuju na drugi deo tela, ne shvatajući kako je njihov problem psihički, a ne estetski.

Motivi za operaciju
Mnogi hirurzi pokušavaju da prouče svoje pacijente i naprave “psihološku prihvatljivost” za operaciju, da pokušaju da uoče šta ga motiviše na operaciju.
Međutim, i osobe koje razmišljaju o operaciji trebalo bi da razmisle o svojim motivima. Ako misle da će im operacija promeniti život, trebalo bi pre operacije da se konsultuju sa psihologom ili psihijatrom, jer oni mogu promeniti pogled na život i od njih se to očekuje, ali takav zahtev stavljati pred plastičnog hirurga je nerealno.