
Jako je važno da roditelji od malih nogu što više razgovaraju s decom i da ih, najpre svojim ličnim primerom, nauče da selektivno gledaju televiziju
U vreme sveopšte vladavine televizije, kada nam na raspolaganju stoji na stotine kanala i daljinski upravljač kojim lako i brzo “šetamo” menijem- roditeljima definitivno nije lako. Jer, danas klinci jednostavno ne mogu da zamisle život bez televizije, a i roditelji često greše, kada biraju liniju manjeg otpora i umesto da odvoje vreme za mališane radije brigu o njima prepuštaju tetama i čikama sa TV ekrana S tim u vezi, psiholozi tvrde kako je zavisnost od televizije kod dece često posledica nedovoljne komunikacije i poremećaja privrženosti između roditelja i deteta, a u celoj su priči o njihovom zdravom odrastanju najvažnije prve godine života. Upravo se tada razvija osećaj privrženosti, na čijem postojanju ili odsustvu deca grade sliku o sebi, koju posle projektuju i na sve druge odnose u životu. Stoga bi prepuštanju dece
televizijskom vaspitanju moglo bi da ima negativne posledice na njihov emotivni i društveni razvoj.
Zato je jako važno da roditelji od malih nogu što više razgovaraju s decom i da ih nauče da selektivno gledaju televiziju. Isto tako, trebalo bi da stalno imaju na umu da se mališani od najranijeg detinjstva najviše na njih ugledaju i da prvi oni kao primer svom detetu ne bi smeli da svo slobodno vreme provode pred televizorom, gledajući sve i svašta. Zato zaboravi na non- stop uključen TV, već nastoj da program gledaš selektivno, odnosno, da televizor pališ samo onda kada je na programu nešto vredno gledanja. S druge strane, ništa manje štetan nije ni pokušaj roditelja da detetu zabrani da gleda TV; umesto toga najbolje bi bilo da mu dopustiš da dnevno ispred TV ekrana provode dva do tri sata.
A koliko je u pitanju opasna zaraza, možda najbolje potvrđuju i sve češća upozorenja stručnjaka o tome kako je sve više ljudi (među kojima je broj mladih sve veći) bukvalno “navučeno” na televiziju. O zavisnosti govorimo, poručuju oni, kada gledanje televizije preuzme ekstremne razmere, što u velikoj meri šteti psihofizičkomu zdravlju i društvenom životu pojedinca. A iz te zavisničke faze moguće je izvući se jedino čvrstom odlukom i istrajnošću u nakani da se loša navika zameni jednom ili, najbolje, s više dobrih. Drugim rečima, savet je psihologa da se u borbi protiv ove zavisnosti usvojaju zdravi oblici ponašanja i navike (sport, šetnja, čitanje.). Samo tako se nezdrava zavisnost uspešno zamenjuje drugom zdravom.